ejsidisi

Iako sam mislila da će the City :p biti šlag na kraju, blog mi je toliko prirastao srcu da moram zakačiti jednu krašnu pjesmicu…

Prepoznah se u njoj na prvo slušanje, a možda se i netko od vas :)

Do čitanja!8)

Sad ste svi pomislili na NY, ali neee, malo ćemo o Ogulinu.

(Dozvolite mi da ovo bude brzzzi post jer dan je bio duuuug! Tenkjuverimač!)

Vjerujem da neki ni ne znaju gdje ga smjestiti. Neki kažu da je na moru :P Neki da je u Lici, neki u Gorskom Kotaru.. A ne bi me čudilo da nas smjeste u Sloveniju recimo :D

The truth is..Tadaaam! Nije na moru, nego blizu mora (jeej!). Nalazi se u Ogulinsko-potkapelskom prostoru tj. Ogulinsko-modruškoj udolini što će reći ni Lika ni Gorski Kotar. U Karlovačkoj županiji vjerovali ili ne :D Zapravo smo negdje u zlatnoj sredini, između Ri i Zg, ali daleko od buke velegrada okruženi divnom prirodom koja i mene uvijek iznova oduševljava.

Područje grada Ogulina prema posljednjem popisu iz 2001. godine ima 15.054 stanovnika. Gradić:)
Zašto ja sad pišem o Ogulinu? Mislite da nisam imala bolju inspiraciju? XD

Ne ne, baš sam htjela zaokružiti ovaj semestar šlagom na kraju. Osim činjenice da je to grad gdje sam rođena i gdje živim, Ogulin  ima puno toga za ponuditi svima koji nisu bili, a možda namjeravaju zalutati. Budite sigurni da nećete ostati razočarani. Prije svega mislim na prirodu.

Ogulin je “grad podno Kleka”. Klek je ez ju nou planina. Ne propustite posjetiti! Ako imate strah od visina možete samo do planirarskog doma (sigurno je, vjerujte mi ;)), ali svakako produžite do vrha jer od tamo se pruža THE VIEW na cijeli grad.

U centru grada ne smijete propustiti škicnuti Đulin ponor za koji se veže legenda o nesretnoj ljubavi. U blizini je Frankopanska kula koja je služila kao utvrda davnih godina, u vrijeme Bernardina Frankopana. Danas je tu Zavičajni muzej.  Nešto novijeg datuma je Trg hrvatskih rodoljuba uređen 1999. godine, ne možete fulati jer je točno ispred kule. Tu se nalazi i hotel za one koji požele svoj posjet produžiti na noć-dvije:)

Neki od zanimljivih lokacija u blizinu su i Bjelolasica (selo Jasenak udaljeno 28km), Bijele i Samarske stijene, Stožac, jezero Bukovnik, Sabljaci i Šmitovo jezero, Modruš…Pa moglo bi se još nabrajati :)

Ostalim aspektima grada neću se sada pozabaviti jer bi trajalo, a u vrijeme ispitnih rokova nekako sumnjam da bi me doživjeli. Zato dođite (na odmor moždanih vijuga nakon ispita recimo) i uživajte u pogledu koji je posebno zimi krašššan. Ako vam treba informacija iz prve ruke-feel free to ask:)

Par slikica da snijeg uljepša i blog (nek mi se ne zamjere drhtave slike, imam gadnih problema s hladnoćom, bitna je volja! XD )

Nakon ove slike sam završila u snijegu paaaa nema više :D

Svakako odite na ovaj link http://www.pticica.com/oznake/ogulin  i pogledajte luuudilo fotke da dobijete super dojam i dolazite već sutra! 8) 

Sretno vam s ispitima i rezultatima, do čitanja! :)

Odmah da Vas upozorim da ću biti kratka, taman bi dobro došao slikoviti post pa evo…

Dakle, mjesto radnje Budimpešta. Vrijeme radnje  30.12.2009.-03.01.2010.  Davor i ja. :)

Fotke su moje tako da su neke snimljene brzo, šlampavo, uz promrzle prste,  nestrpljivu mene … Jednostavno se nisam toliko na njih ni koncentrirala kad je sve oko mene bilo tako divno da nisam htjela propustiti ništa. Pogled mi je lutao lijevo desno, gore dolje, po mostovima, starim zgradama, Dunavu, crkvicama, dvorcima, trgovima… Može se definitivno reći da Budimpešta ima ono nešto. Ja sam to osjetila. Iako mi je bilo jako hladno, ali jako, čak sam na to znala zaboraviti.  Bilo mi je toplo oko srca:) Ne bi čak znala reći je li mi se više svidio Budim ili Pešta! Ili pak mostovi koji ih spajaju…Ah :) Apsolutno preporučam ako niste bili…  Ja ću svakako još koji put svratiti…

Ne bi se htjela zapričati jer onda mi nema kraja. Ovo nije klasični izvještaj s putovanja pa ću Vas još samo pozvati na prozorčić da vidite neke meni najdraže slike Budimpešte.  (Jako sam se suzdržavala da ih ne bude prepreviše:p)

And many many more to see…..

Malo glazbe ne bi škodilo na ovom blogu, ne mogu uvijek biti dosadna, pogotovo s kilometarskim postovima, ali svejedno hvala na čitanju (ili “čitanju”)hehe

Karta je u džepu, u mislima sam već ispred njih,do koncerta ću još puno puta sanjati kako lovim trzalicu (lajk dec gona hepn)… I tako, veselim se ko mala beba:D Iako je tek 16.5., a riječ “otkazati” ne želim niiii čut!

Ramštajn se smjestio prije Metalike pa se još dvoumim hoću i to pohoditi. Čovjek se zasiti štednje. Ali mislim da će bit jače od mene pogotovo ako somebody bude išao pa da ponovimo valentinovsku Sepulturu XD

Pravi muzički kratki(potrudila sam se lol) post. Amen.

A sad uživajte (Metallica i San Francisco Symphony)…

Mislim si ja…Pa zašto bi svi na svakom ćošku, u tramvaju, vlaku, faksu, školi, poslu, kafiću i tkoznagdje pričali o fejsbuku, a da ja na svom blogu izostavim spomenuti tu divoticu. Grijeh, stvarno bi bio grijeh.

Naime, neko će u današnje vrijeme reć “ne mogu bez struje”, a netko “ne mogu bez fejsa”. Tu smo dakle!

Moje skromno mišljenje bilo bi da smo svi mi malo pobenavili. Fejsbuk je koristan, ne osporavam. Ja ga isto koristim, da ne bi bilo zabune (i imam svoj restoran XD), ali isto tako vjerujem u zlatno pravilo “umjerenost u svemu”. Neki tooooliko pretjeruju na F. da mi dođe slabo.  Jel mi moramo znat kad je netko gladan, kad ide u grad kupit parizer, koliko je deka imao parizer, jel koristio/la kečap ili majonezu, jel se najeo/la parizera….? Ne kužim poantu otkrivanja svakog i najmanjeg detalja iz svog života. Očito danas neki više nemaju potrebu ama baš ništa zadržati za sebe. I to je okej. Ali ako ti je prijatelj na fejsbuku iz tkoznakojeg razloga onda, rekli bi, “tlak na dvisto”.

Evo moja draga prijateljica je neki dan deaktivirala F. I panika! Di si,  zašto, što ti je bilo, hoćeš se vratiti, moraš se vratiti, šta ćeš sad s farmom lol, itd. Stvarno smo mi ljudi čudni :D To da je otišla u Tunguziju ne bi ju toliko davili.

Svjesna sam prednosti F, da nas povezuje s ljudima koji nam nisu “pred nosom” i da se lakše dogovoriti za npr. izlazak preko F nego sms poruka.. Upravo je to jedini razlog zašto mi je drago da ga imam.  Ostalo smatram gubljenjem vremena i žao mi je što ga trošim po farmama, restoranima, kojekakvim “igricama”i aplikacijama. Uostalom, ne volim gledati svoje debilne slike koje drugi stavljaju, a ja sam nemoćna da ih kontroliram (ipak je to noooormalno!) :p Osim svojih debilnih slika, ne mogu gledat ni ego trip polugole fotke od djevojčica i dječaka koji su donedavno bili osnovna škola. To bi isto kao trebalo postati normalno?

Ljubav je krasna, ali fejsbuk izljevi ljubavi preko walla su stvarno nešto što bi trebalo biti koliko toliko privatno, ali neee. “Volim te, ne ja tebe volim te više, cmokač, lijepo pajki, ribica, žabica, bebica, vtp”. Mislim BMK :D Da se razumijemo, ja sam isto jako zaljubljena pa mi je to iritantno. Radije nek se ljube na sred birtije i bit će mi simpatičniji x puta. A i ja bi reć da ne postoji inbox i chat. Što nam to govori? :D

One awwwww, swatko,  kisač, pusač, rigač pizdarije neću ni komentirat. To mi se gadi :P

E sad si ja mislim.. Šta sam ja tako stara? Šta ja ne kužim taj “fejsić”? Vaj iz dis hepning tu miiii? Iz dis ril lajf???:D Ponekad mislim da ću imat ozbiljnih psihičkih problema nakon nekog vremena. Čim pročitam ona srednja imena tipa Iva Slatka (pardon swatka) Ivić mislim si da sve ono što sam pojela- nisam trebala. I ono novo s brojevima hahaha, koja mašta. Klanjam se. NOT.

Neću pisat (upravo sam napisala pišat :D ) prevelike postove jer znam da ih neki ne vole pa ću još samo nastaviti s fejsbuk biserima, uživajte :P

________________________________________________

ONA: ti si moj bubili….samo da znaš )
ON: VT ljubavi..vt
ONA: …ojooj swaaaatko..i ja tebe bubili moj wojiim..
ON: ja tebe uvijek više, volim te zauvijek D&M forever
ONA:…ma ja tebe jubawi još puuno wiše….vt forever
ON: volim tvoj osmjeh,tvoj poljubac, volim sve na tebi…ti si moj svijet..zauvijek sam tvoj…uzmi me i poletimo na krilima vječnosti
ONA: joj swatkish uvijek me razweselish kad mi je tesko kako te ne bi woljela…
Frenidica1: Kako swatko…)
Frendica2: …jooooooooooooj….plačem
Frendica3: ..uvijek sam govorila da ste savršen par…D&M forever (wtf pitam se.jel ova ženska fan njihove veze ili koji k****)
Frendica4: …bubili moji….mene u swatove zvat,čuli?? ))

______________________________________________________

Status:  ღ ♥ wtppp, Antoniooo!! ღ ♥ MwAaA, mWaAa, MwAaA!! ღ ♥ U wezi smo 5 mjeseci i 5 dana & dns nam je 3 mjeseca što smo zaručeni… ♥ ♥ AwW… ♥ ♥ Wolim teee, bebach moiii jediiiniii, naiwišeee na swijetuuu!! ♥ ♥ Uwijek & zauwijek!! ♥ ♥ Antonio & Ines ♥ ♥ => Z ♥ A ♥ U ♥ W ♥ I ♥ J ♥ E ♥ K ♥ ♥ Z ♥ A ♥ J ♥ E ♥ D ♥ N ♥ O ♥ !! ♥ ♥ ♥ ♥ AwW, wolim teeee!!! ♥ ♥

__________________________________________________

Feed Jasmin Stavros with justa click

Buy Mladen Grdović a drink with just a Click

Mislis da si bolja??? NE,kucko! Ti si samo DROLJA!!!! :*.

Svi koji pune mob. na punjač
Svi mi koji nemamo daljinski zamotan u najlon !!!

Svi koji pale komp nogom (lol)

Svi mi koji imamo struju doma

Ajmo skupit 100 000 članova i onda idemo svi u pičku materinu

…MARICHUY… )))))) ♥

Lajk?? XD

Evo svratih svima čestitati Božić i poželjeti vam ugodne blagdane i ooodličan doček nove godine!

Nek vam je u 2010. sretno i veselo, s puno puno lijepih trenutaka, uz ostvarenje svih vaših želja i uz puno ljubavi, zdravlja i dobrih ocjenica ;)

Htjela sam nam svima bijeli Božić, ali neće ići zato ćemo uz ovu krašnu pjesmicu malo odlutatiiii…..

Uživajte u praznicima :) :*

Na Fakultetu političkih znanosti se 7.12.2009. održala zanimljiva rasprava koju je organizirala grupa studenata „Poligraf“ čiji su gosti bili novinari Denis Latin (HRT), Zrinka Vrabec-Mojzeš (Radio 101) i Hrvoje Appelt. Iznimno mi je drago da se na našem fakultetu održavaju ovako zanimljiva predavanja, sa ljudima koji nam mogu pokazati trenutnu sliku novinarstva u Hrvatskoj „iznutra“. Rasprava je trajala puna dva sata, a mogli smo saznati mnogo informacija iz „prve ruke“ koje smo možda iz medija shvatili drugačije. Par dana prije ove rasprave, kad smo još svi oduševljeno pričali kako dolazi ova „trojka“ jedan budući politolog  prokomentirao je negativno i Latina i Vrabec-Mojzeš, da upotrijebim bolji izraz - „popljuvao“ je ove novinare i njihov rad kroz sve ove godine, a da ne govorim koji sam seksistički komentar na račun gospođe čula. Ne obazirući se, otišla sam na raspravu i iskreno uživala (kako bi gospođa Milka Babović rekla).

Krenuli smo kroz prošlost, od 1990. do danas. Usporedili su kako je bilo raditi nekad i danas. Vrabec – Mojzeš  kaže kako je 90-ih bilo lakše progovarati zbog borbe za demokraciju, a javnost je bila na čistu tko govori zbog istine, a tko zbog novca. Malo me je to začudilo jer zna se da je za vrijeme Tuđmana vladala cenzura svih tekstova koji su bili protiv njegove politike. 2000. godine na vlast dolazi koalicija i vlada relativna sloboda, tj. nema direktne kontrole, razvilo se korporativno novinarstvo, a neki su promjenili strane odnosno prodali se pa samim time ne čudi što se novinarima danas ne vjeruje. Nezavisni mediji su umrli. Denis Latin govori o tome kako je HTV-u pala gledanost. Kaže kako je za to zaslužna Hloverka Novak Srzić i Vanja Sutlić jer je pod njihovom politikom kažnjavanja zavladao strah, emisije su sve više slabile i ljudi više nisu vjerovali HTV-u te je pala gledanost. Latin govori i o tome kako Dnevniku Nove TV gledanost raste, a Dnevniku HTV-a pada je je postao negledljiv i nerelevantan. Vrabec-Mojzeš se nadovezala kako Hloverka Novak Srzić nije jedini problem jer ipak ona treba svakoj stranci na vlasti. „Jaki“ se miče s pozicija na HRT-u jer vladajućima smetaju,a odličan primjer je Latin.

Zatim se poveo razgovor o istraživačkom novinarstvu. Nekada je ono imalo podršku na HRT-u , ali dolaskom nove uprave oduzeto je vrijeme, novac, sloboda pa se počelo lagano gasiti. Appelt govori kako se uvelo novo radno vrijeme od 9 do 19 sati, a samim time sve se počelo svoditi na puko pisanje vijesti. Istaživačko novinarstvo je najskuplji sport, ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu. Počelo se zloupotrebljavati, stvari se drže u ladicama i izvlače se u pogodnom trenutku. Zna se da je nemoguće temu izvući iz rukava upravo zato jer se na njoj mora raditi duže i provjeriti sve informacije prije plasiranja u javnost.

Gosti su se također dotakli politike i političara. Latin govori o tome kako je Sanader bio novinar i iz vlastitog iskustva zna kako stvari funkcioniraju.  Tražio je da EPH bude PR Vladi, a zauzvrat je otvorio neke tvrtke. Većina tekstova vezanih za njega više liče na PR nego na objektivno istraživačko novinarstvo, a na  HTV-u ima mnogo ljudi koji mu podilaze. Vrabec- Mojzeš osvrnula se na to kako Styria također radi za Sanadera, a u Jutarnjem listu Sanader je čak mijenjao naslovnice. Smatra kako Jadranka Kosor neće nastaviti s takvim načinom jer afere će morati srezati zbog borbe protiv korupcije i EU. Tuđman ju je postavio da bude „ukras stranci“, a na vlast je došla kao „služavka“, ali povukla je neke dobre poteze i dokazala da se nema čega sramiti, a najveći neprijatelji su joj oni u vlastitoj stranci. Appelt kaže kako je jedna od najomiljenijih ljudi u Hrvatskoj i da se nada da će imati snage razotkriti sve afere do kraja pa možda jednog dana Hrvatska postane demokratska. Latin se je složio, tvrdi kako je Sanader spleo „korupcijsku hobotnicu“, a Jadranka Kosor razotkriva što je sve radio od 2003., a to ju čini jednom od boljih premjerki.  

Saznali smo i nešto više o Radiju 101. Nekada su bili nezavisni medij i nisu štedili nikoga, ali u danas je nastupila nova uređivačka politika i naravno postoji diktat sponzora. Vrabec-Mojzeš kaže kako jedini od 137 radija nastoje raditi ozbiljan politički program, ali za to im je teško naći sponzora pa ne znaju kako će dalje.

Zatim Latin govori nešto više o svom radu na HRT-u. Već je 16 godina na HRT-u, prije 10 godina je već odlazio, zbog Hloverke Novak Srzić. Smatra da se je tada moglo negdje otići, ali danas više nije takva situacija. Nakon upita zašto ne bi otišao na komercijalnu televiziju objašnjava nam da smatra da su one kratkog daha pa se odlučio ipak držati HRT-a. Ne smeta mu toliko što ne radi jer sada sa strane gleda kako se neke afere otpliću i pokazuje se kako je bio u pravu što mu predstavlja zadovoljstvo i pokazatelje da je dobro radio. Smatra da je Hloverka Novak Srzić glavna i odgovorna za ukidanje Latinice, a moguće ju je ponovo pokrenuti tek uspostavljanjem nove uprave. Nekoliko puta nas je nasmijao svojim direktnim izjavama, ali bio je odmjeren usprkos tome što je očito da je ogorčen, a i znamo iz medija da je sigurno tako. Zapravo se ogorčenost može očitati na licima svih troje što i ne čudi kad čujemo te priče i sve ono što prolaze kroz niz godina. Umjesto da idemo prema boljem, prema neovisnijem i slobodnijem novinarstvu, prema pogodnom mjestu za život i rad novinara mi padamo na ljestvici slobode medija. Kakva nas budućnost čeka nitko od njih nam ne može reći, a ono što mogu je boriti se za sebe i buduće generacije. Upravo zato pozvali su nas na prosvjed HRT-a da bi se svi zajedno borili protiv neizdrživog stanja u medijima. Na nama je da naučimo na njihovom primjeru i borimo se za bolje sutra.

Znaaam znam, možda sam vam malo dosadna s ovim dugim postovima, ali obećajem da ću se opet prešaltat na zabavnije :)

            „Jutarnji list je propali list, a ti si propali novinar“ samo je jedna od „pohvala“ na račun sada već iznimno popularnog mladog, ali iskusnog novinara Hrvoja Appelta koji je 11.11.2009. održao predavanje na njemu nesuđenom fakultetu - Fakultetu političkih znanosti. Predavanje je započelo vrlo neformalno i Appelt nas je zamolio da sudjelujemo kako bi saznali ono što nas zanima. Nakon njegovih prvih riječi već su počela pitanja, a Appelt je ulazio u mnoge teme te zanimljivosti s kojima nismo bili upoznati.

            Kroz razgovor dalo se je zaključiti da je Appelt cijeli život živio u Zagrebu stoga se želio uključiti aktivnije u život grada i vidjeti kako institucije rade, kako se upravlja gradom te kako funkcioniraju određene tvrtke. Već tada je uvidio da sve vrvi od manipulacija. Kao vrlo mlad zaposlio se u Jutarnjem listu i kao većina početnika radio je u gradskoj rubrici, pisao izvještaje s tržnice, izvještavao o rođenju djece i sličnim stvarima koje ga naravno nisu zanimale, ali strpljen-spašen. Godinu do dvije proveo je na dosadnim konferencijama, ali nakon jedne od njih, o urbanističkim planovima, radi svoju prvu istraživačku temu.

Imao je tu „čast“ da otkrije prljave detalje o pijanstvu Milana Bandića, korupciji na Prometnom fakultetu, imovinskim karticama, korupciji u HŽ-u i mnogim drugim aferama kojima Hrvatska obiluje.

U zadnje vrijeme Appeltovo ime spominjalo se u kontekstu slobode medija. Naime, nakon što je pisao o najvećoj antikorupcijskoj aferi dobio je neosnovani otkaz u Jutarnjem listu te se odlučuje istupiti u javnost i podići glas za slobodne medije. U povodu toga organizirao je koncert koji je bio, kako kaže, medijski bojkotiran jer su ga privatne televizije ignorirale, ali unatoč tome i manjku publike na koncertu on smatra da je bio uspješan i ne gubi nadu u bolje sutra. Iz Appeltove priče da se zaključiti kako je vrlo optimističan po pitanju budućeg zaposlenja i kaže da „bira najbolju opciju“, a ne krije da bi želio imati istraživačku emisiju na HTV-u jednog dana. HTV je jedina televizija koja ga je podržala u borbi za slobodu medija, pozvali su ga u jednu emisiju na razgovor i napravili prilog o koncertu te na taj način pokazali da ipak ima onih kojima je stalo da se sloboda u medijima održi. Smatra da nikome, osim HTV-a, Novog lista i nekih radio postaja, nije u interesu da se o tome govori jer oglašivači smanjuju prihode, a vlasnici medijskih kuća pregovaraju sa strankama. Pritisci sa svih strana utječu na slobodu novinara. Naljepše mu je bilo prvih 5 godina Jutarnjeg lista kada su to bile male novine i kada je vladala neovisnost u dotičnim novinama.

Nakon svega toga zapitate se koja mu je motivacija da i dalje istražuje i piše o nepravilnostima u državi? Tvrdi kako nikako ne želi biti rob i stoga mu je cilj prokazivati one koji to žele napraviti od društva. Trenirajući hokej naučio je da treba puno ulagati u sebe da bi ti se to dobrim vratilo. Također, savladao je „fair play“. Oni koji ga žele potkupiti ili na bilo koji način preobratiti kod njega jednostavno ne prolaze dobro.

A koja je onda motivacija nama mladima nakon što nam je toliko loših stvari ispričao? Kaže da je trenutna situacija loša i da je bitno imati zaleđe ili ćemo se namučiti, ali također slaže se s tim da je naša struka najljepši posao na svijetu. Teško je u to povjerovati nakon što je i sam rekao da novinari imaju najlošije ugovore i zakinuta prava. Novinare dijeli na one koji se drže svojih načela i one kojima do toga nije stalo.  Možemo se samo nadati da ćemo mi kao bududuća generacija novinara biti primjer ovih prvih. Smatram da nam Appelt može poslužiti kao primjer jer je usprkos svim pritiscima i dalje ostao pri svojem pa i onda kada su ga njegova načela koštala otkaza. Dobila sam dojam da je on primjer čovjeka koji u novinarstvu vidi nešto više od samih pisanja članaka i zarađivanja. Kao da mu je to više od posla. To me je odmah asociralo na prošlogodišnje gradivo o „političarima po pozivu“, samo bi ovdje zamijenila jednu riječ. Mogli bi reći da se radi o „novinaru po pozivu“. Iako Appelt zrači bahatošću i nema „dlake na jeziku“, nisam nikako mogla dokučiti da li mi se to sviđa ili ne. Smatram da je odlično kad čovjek ima stav i kada ga jasno i iskreno iznosi, ali možda ga je baš taj temperament puno puta koštao jer ne mora značiti da je on svaki put bio u pravu. Iako, više mi se sviđa takav tip novinara za razliku od „držača mikrofona“ (kako bi profesor Katančević rekao) i pasivnih prijenosnika informacija. Istraživačko novinarstvo je ipak više od toga i stoga smatram da nam je Appelt dobar primjer ako želimo krenuti tim vodama. Drago mi je što nam je približio vlastito iskustvo tako da se ne bi svi mi zanosili da smo stvoreni za istraživačko novinarstvo. Samim time što nam je pokazao koliko to teškoća nosi mislim da smo mogli shvatiti želimo li se upuštati u tu pustolovinu. Bilo bi utopijski misliti da je lako prokazivati kriminalce i da ti ne treba nimalo hrabrosti za takvo nešto.

Zanimljivost koju bi istaknula na kraju ovog osvrta je zašto je Hrvoje Appelt, jedan od poznatijih hrvatskih istraživačkih novinara nesuđeni student novinarstva kao što sam na početku napomenula. Appelt je bio asistent Inoslava Beškera na našem fakultetu, na katedri za istraživačko novinarstvo. Jedan od zadataka koji je zadao studentima bio je da istraže imovinske kartice saborskih zastupnika. Nakon dolaska studenata u Sabor rečeno im je da nemaju tamo što raditi, a Vladimir Šeks nazvao je dekanicu Smiljanu Leinert Novosel i rekao za „incident“. Appelta je to opet koštalo i to upisa fakulteta jer je dekanica odbila potvrditi njegov upis. On optimistično kaže kako bi mogao probati ponovo sada kada je drugi dekan na čelu fakulteta. Mislim da se ne bi žalili da nam Appelt postane kolega s kojim ćemo dijeliti klupu, a možda i baciti pogled na njegove odgovore na ispitu iz istraživačkog novinarstva!

Iako kasnim s ovim postom jer ZFF više nije aktualan, ali film je! Stoga svima Vama koji ga još niste pogledali možda ovaj osvrt pomogne da se odlučite hoćete li uopće stisnuti “play”.

Pa krenimo…

Na sedmom po redu Zagreb film festivalu dogodilo se nešto neuobičajeno. U program ZFF-a uvrštena je hollywoodska romantična komedija „500 dana ljubavi“ pod opisom „nimalo romantična komedija“. Listajući knjižicu s opisima filmova i tražeći idealan film za sebe privukao me je naslov filma kao vjerujem i sve romantičare u duši. Osim naslova u opisu je stajalo kako mnogi film uspoređuju s „Kako je Harry sreo Sally“ što mu je, po meni, bio dodatni plus. Iako nisam planirala pogledati baš taj film jer bi sličnog mogla vidjeti i u Cinestaru i sličnim kinima, igrom slučaja termin mi je savršeno odgovarao. Ne moram ni govoriti kakva je navala bila te da smo u kino Europa jedva ušle, naime karata više nije bilo, ali kakve bi mi to studentice novinarstva bile da nismo snalažljive.

Očekivala sam sladunjavu ljubavnu priču, par komičnih situacija i već viđen scenarij. Zapravo, nisam puno očekivala. Tom (Joseph Gordon-Levitt) se zaljubljuje u Summer (Zooey Deschanel). On vjeruje u ljubav i sudbinu te sve što je čuo u pop pjesmama u svojim tinejđerskim danima. Ona ne vjeruje u ljubav i jasno mu daje do znanja da ne želi produbljivati njihov odnos. Pristaje na neobavezno druženje jer Toma smatra zabavnim. Različitosti ih ne sprječavaju da započnu neku vrstu veze koju ona uskoro prekida, a on postaje depresivan. Kroz 500 dana isprepliću se sreća, tuga, ljubav, agonija, bijes. U filmu skačemo kroz radnju po danima, s kraja na početak, s početka na kraj i tako uokolo, čas u sretne, čas u tužne trenutke. Ova kaotična radnja čini film toliko zanimljivim i uzbudljivim kao što je to i život sam. Radnja je dinamična i kraj ne znamo sve do završetka, koji nije tipičan za takvu vrstu filma. Svi koji su očekivali sretan kraj ostali su razočarani. On ipak ostaje sam, razočaran u ljubav, u sve ono u što je vjerovao tolike godine. Mijenja svoje mišljenje i odlučuje da ipak ne vjeruje u ljubav i sudbinu. Ona mijenja svoje mišljenje i pronalazi ljubav svog života, ali ne u Tomu.

Režiser Marc Webb poznat je po režiranju kratkih filmova, spotova i reklama, a svojim prvim dugometražnim filmom stekao je ugled kod publike i kritike. Oni koji su negativni prema svim romantičnim komedijama vjerojatno će biti i prema ovoj iako vjerujem da je Marc Webb mnoge iznenadio ovom izvedbom. Kao „soundtrack“ filma izabrana je pop-rock glazba 80-ih godina koja se savršeno uklopila u cijeli koncept.  Melankolija u glazbi, melankolija na filmu. Svi očekuju da će romantična komedija biti glupava, predvidljiva i puna istrošenog humora, ali ova je u svemu bila umjerena što ju ipak čini prihvatljivom i ne „već viđenom“. Prikazuje stvaran život i ljudske osobine u svim oblicima. Uz svu dramatičnost možemo reći da je film realistično prikazao ljubav, život, očekivanja, razmišljanja, dvojbe, karakteristike ljudi  i još mnogo toga. Vjerojatno su mnogi preispitivali svoje ljubavne veze nakon ovog filma, ali on nas samo prisjeća da život nije bajka i da ljubavna veza nije ona koju poznajemo iz pop pjesama. Realnost je nešto drugo, a ako ju prihvatimo može nam biti itekako lijepo. Smatram da je i u ovoj priči naglasak na karakternoj različitost između dvoje ljudi. Od samog početka oni su svjesni koliko se razlikuju, ali ipak riskiraju jer im je zabavno i odlučuju biti neopterećeni kao i na svakom početku veze. Kako vrijeme prolazi otkrivaju sve više mana koje im predtavljaju problem, otkrivaju različite interese, ambicije i želje. Njihovi životni ciljevi su dijametralno suprotni. Djeluju zbunjeno i nezrelo.

Njihovi problemi i kaotičnost veze koja to nije u pravom smislu, prikazani su kroz narativno nelinearno pričanje priče. Postiže se određena uvrnutost i gledatelj ostaje zamišljen. Naglasak je stavljen na dramatičnost. Ispreplitanje snova, realnosti, sudbine, slučajnosti, očekivanja i nadanja, vraćanje naprijed pa nazad u vremenu, sve to čini nas napetima kroz cijeli film iako nas humor opušta u ključnim trenucima.

Film je zabavan iako tema prekida, slamanja srca i depresije ne zvuči nimalo zabavno, iako intrigantno. Webb iz takve situacije izvlači ono najbolje i prikazuje ironičnu stranu cijele situacije. Bistre upadice i humor na višoj razini od uobičajene izdvajaju ovu komediju iz mase drugih. Ovo je pametna komedija koja isprva zvuči kao klišej, ali ubrzo zadobiva veće značenje tumačenjem dobro poznatih problema na nov način. Neke scene su, kao što je to karakteristično u filmovima ovog tipa, preuzete iz starijih verzija poput plesa na ulici ili pjevanja na karaokama, to mu možda odnosi dio orginalnosti, ali kad se gleda u cijelosti ne bih mogla biti previše kritična. Mogla bi zamjeriti prečesto vraćanje naprijed pa nazad u vremenu koje je u nekim trenucima postajalo iritantno, ali priznajem da bi bez toga film bio „dosadnjikav“ i vjerojatno bi se tek onda zapitala zašto, od svih odličnih filmova, gledam baš ovaj.  Iako ljubiteljica nekih drugih filmskih žanrova koja uvijek romantične komedije ostavlja postrani, ovaj put sam se iznenadila i izašla iz kina zadovoljna. Možda bi svi mi prije filma, konkretno romantične komedije trebali velika očekivanja zanemariti, očekivati zabavu i opuštanje, a možda dobijemo i nešto više – puno lijepih dojmova.

Možda je ovaj film na ZFF bio trn u oku obožavateljima dobrih filmova, ali mislim da je i većinu njih iznenadio. Stoga, treba li nam jedan ovakav film svake godine na ZFF? Apsolutno. Sto ljudi, sto ćudi!

Warning! Trash trash trash!

Super, turbo, ultra robot čistač!!! Za samo 99999,99 kn! Ako nazovete odmah dobit ćete praznu kanticu od jogurta! Požurite, nemojte propustiti ovu izuzetnu priliku!

Jel se i Vi odvalite na ovako nešto? Jel i Vi pamtite te slavne izjave i reklamne skečeve? Ako DA - osvojili ste rozu kvačicu na narančastom štriku! :D

Prvo što mi pada na pamet kad se sjetim TV prodaje je „revolucionarni“ Čang Šlang. Kad smo bili klinci onda je Mister Džirlo bio glavni u TV prodaji i prodavao je čaj za mršavljenje i ostale manje popularne proizvode. Kaže ovako: „ČANG ŠLANG je sastavljen od posebnih trava europskog porjekla, po kineskoj recepturi. Pili su ga još stari Kinezi, a njegovim pijenjem održali su vitkost i pokretljivost tijela.“ Pa tko mu ne bi vjerovao. Samo da znate da je čovjek još uvijek aktualan kao i njegov čaj pa ga možete posjetiti na vlastitoj web stranici. :P

„Ma što bilo zovem Mister Džirlo!“

Ni sama ne znam koju bi genijalnu stvar TV prodaje prije izdvojila, a onaj tko smišlja imena beskrajno je kreativan, klanjam se.

Roštiljko!! Super hvataljka! Super sječko! Super krečko! Krečko plus!! Shamwow superupijajuće krpe za čišćenje! UV antibakterijski štap! Velform super grudnjak! Mokro suhi brijač! Sklekomat! Zračni jumbo krevet!!

Upoznajte super sječko.

Želite biti tip sa slike? Kupite sklekomat, pogled na njega radi čuda!

Ako niste znali, možete kupiti u čarobnu kutiju u kojoj ćete dobiti čarobnu VODU!

Za kraj tvorci Stalka za lakat - GITAK i njihova TV prodaja XD

„prema teoriji matematike i računanja“

A sada brrrzo na svoje telefone jer ako JOŠ UVIJEK ne posjedujete inox tave 18/10 onda vas sram, da vas sram bilo.

Ja mogu samo citirati jednog čovjeka iz Space bag TV prodaje i reći „Vjerujem u dobro vrećko!“

:D