Iako kasnim s ovim postom jer ZFF više nije aktualan, ali film je! Stoga svima Vama koji ga još niste pogledali možda ovaj osvrt pomogne da se odlučite hoćete li uopće stisnuti “play”.
Pa krenimo…
Na sedmom po redu Zagreb film festivalu dogodilo se nešto neuobičajeno. U program ZFF-a uvrštena je hollywoodska romantična komedija „500 dana ljubavi“ pod opisom „nimalo romantična komedija“. Listajući knjižicu s opisima filmova i tražeći idealan film za sebe privukao me je naslov filma kao vjerujem i sve romantičare u duši. Osim naslova u opisu je stajalo kako mnogi film uspoređuju s „Kako je Harry sreo Sally“ što mu je, po meni, bio dodatni plus. Iako nisam planirala pogledati baš taj film jer bi sličnog mogla vidjeti i u Cinestaru i sličnim kinima, igrom slučaja termin mi je savršeno odgovarao. Ne moram ni govoriti kakva je navala bila te da smo u kino Europa jedva ušle, naime karata više nije bilo, ali kakve bi mi to studentice novinarstva bile da nismo snalažljive.
Očekivala sam sladunjavu ljubavnu priču, par komičnih situacija i već viđen scenarij. Zapravo, nisam puno očekivala. Tom (Joseph Gordon-Levitt) se zaljubljuje u Summer (Zooey Deschanel). On vjeruje u ljubav i sudbinu te sve što je čuo u pop pjesmama u svojim tinejđerskim danima. Ona ne vjeruje u ljubav i jasno mu daje do znanja da ne želi produbljivati njihov odnos. Pristaje na neobavezno druženje jer Toma smatra zabavnim. Različitosti ih ne sprječavaju da započnu neku vrstu veze koju ona uskoro prekida, a on postaje depresivan. Kroz 500 dana isprepliću se sreća, tuga, ljubav, agonija, bijes. U filmu skačemo kroz radnju po danima, s kraja na početak, s početka na kraj i tako uokolo, čas u sretne, čas u tužne trenutke. Ova kaotična radnja čini film toliko zanimljivim i uzbudljivim kao što je to i život sam. Radnja je dinamična i kraj ne znamo sve do završetka, koji nije tipičan za takvu vrstu filma. Svi koji su očekivali sretan kraj ostali su razočarani. On ipak ostaje sam, razočaran u ljubav, u sve ono u što je vjerovao tolike godine. Mijenja svoje mišljenje i odlučuje da ipak ne vjeruje u ljubav i sudbinu. Ona mijenja svoje mišljenje i pronalazi ljubav svog života, ali ne u Tomu.
Režiser Marc Webb poznat je po režiranju kratkih filmova, spotova i reklama, a svojim prvim dugometražnim filmom stekao je ugled kod publike i kritike. Oni koji su negativni prema svim romantičnim komedijama vjerojatno će biti i prema ovoj iako vjerujem da je Marc Webb mnoge iznenadio ovom izvedbom. Kao „soundtrack“ filma izabrana je pop-rock glazba 80-ih godina koja se savršeno uklopila u cijeli koncept. Melankolija u glazbi, melankolija na filmu. Svi očekuju da će romantična komedija biti glupava, predvidljiva i puna istrošenog humora, ali ova je u svemu bila umjerena što ju ipak čini prihvatljivom i ne „već viđenom“. Prikazuje stvaran život i ljudske osobine u svim oblicima. Uz svu dramatičnost možemo reći da je film realistično prikazao ljubav, život, očekivanja, razmišljanja, dvojbe, karakteristike ljudi i još mnogo toga. Vjerojatno su mnogi preispitivali svoje ljubavne veze nakon ovog filma, ali on nas samo prisjeća da život nije bajka i da ljubavna veza nije ona koju poznajemo iz pop pjesama. Realnost je nešto drugo, a ako ju prihvatimo može nam biti itekako lijepo. Smatram da je i u ovoj priči naglasak na karakternoj različitost između dvoje ljudi. Od samog početka oni su svjesni koliko se razlikuju, ali ipak riskiraju jer im je zabavno i odlučuju biti neopterećeni kao i na svakom početku veze. Kako vrijeme prolazi otkrivaju sve više mana koje im predtavljaju problem, otkrivaju različite interese, ambicije i želje. Njihovi životni ciljevi su dijametralno suprotni. Djeluju zbunjeno i nezrelo.
Njihovi problemi i kaotičnost veze koja to nije u pravom smislu, prikazani su kroz narativno nelinearno pričanje priče. Postiže se određena uvrnutost i gledatelj ostaje zamišljen. Naglasak je stavljen na dramatičnost. Ispreplitanje snova, realnosti, sudbine, slučajnosti, očekivanja i nadanja, vraćanje naprijed pa nazad u vremenu, sve to čini nas napetima kroz cijeli film iako nas humor opušta u ključnim trenucima.
Film je zabavan iako tema prekida, slamanja srca i depresije ne zvuči nimalo zabavno, iako intrigantno. Webb iz takve situacije izvlači ono najbolje i prikazuje ironičnu stranu cijele situacije. Bistre upadice i humor na višoj razini od uobičajene izdvajaju ovu komediju iz mase drugih. Ovo je pametna komedija koja isprva zvuči kao klišej, ali ubrzo zadobiva veće značenje tumačenjem dobro poznatih problema na nov način. Neke scene su, kao što je to karakteristično u filmovima ovog tipa, preuzete iz starijih verzija poput plesa na ulici ili pjevanja na karaokama, to mu možda odnosi dio orginalnosti, ali kad se gleda u cijelosti ne bih mogla biti previše kritična. Mogla bi zamjeriti prečesto vraćanje naprijed pa nazad u vremenu koje je u nekim trenucima postajalo iritantno, ali priznajem da bi bez toga film bio „dosadnjikav“ i vjerojatno bi se tek onda zapitala zašto, od svih odličnih filmova, gledam baš ovaj. Iako ljubiteljica nekih drugih filmskih žanrova koja uvijek romantične komedije ostavlja postrani, ovaj put sam se iznenadila i izašla iz kina zadovoljna. Možda bi svi mi prije filma, konkretno romantične komedije trebali velika očekivanja zanemariti, očekivati zabavu i opuštanje, a možda dobijemo i nešto više – puno lijepih dojmova.
Možda je ovaj film na ZFF bio trn u oku obožavateljima dobrih filmova, ali mislim da je i većinu njih iznenadio. Stoga, treba li nam jedan ovakav film svake godine na ZFF? Apsolutno. Sto ljudi, sto ćudi!
Upoznajte super sječko.
Želite biti tip sa slike? Kupite sklekomat, pogled na njega radi čuda!